Susret hrvatskih političkih zatvoirenika 2014.

Proslava Dana hrvatskih političkih uznika, 30. travnja u Udbini, u Crkvi hrvatskih mučenika.

Proslava je uveličana Svetom misom koju je predvodio domaći biskup mons. Mile Bogović, promocijom knjige Drage Sudara „Odrastanje u Titovim zatvorima" (Drago je osuđen 1949. g. na 13 godina zatvora od kojih je odležao osam godina) koju su predstavili Anđelko Mijatović, Zdravka Bušić i Mirko Grubišić predsjednik udruge Hrvatskih političkih zatvorenika, te skromnim domjenkom biskupa i udbinskoga župnika. Ove godine sudjelovalo je preko tri stotine političkih zatvorenika iz cijele Hrvatske i Bosne i Hrecegovine. Tom prigodom položena su i dva nova spomen-kamena u zid Hrvatske memorije: Poginuli Brinjaci – Brinje 1945. i Duga Resa – Mrežnički Varoš 1945.

Propovijed biskupa mons. Mile Bogovića donosimo u cijelosti:

Čitanje: 2 Salam 16, 5-14: ev. Lk 24, 13-26.

Tužnima otvoriti oči

Kako su tužni bili učenici Isusovi nakon svega što se dogodilo Isusu. Toliko su bili obuzeti tugom, da im je cijeli svijet izgledao tužan i besmislen. No dogodio se obrat i nestalo je tuge. Otvorile su im se oči i prepoznali su Uskrsloga Krista. Uskrsnućem Kristovim dogodio se obrat.

Ima li nade u našim tugama, prošlim i sadašnjim?

1. Kakva li je tuga obuzela hrvatskog Kristova učenika Popa Martinca kada je dočuo što se 9. rujna dogodilo njegovoj braći na Krbavskom polju?

Kakva li je tuga obuzela krbavskog kneza i hrvatskog bana Ivana Karlovića kada je poput starozavjetnog Joba gledao kako u turske ruke padaju i njegovi gradovi i njegov narod, kada je gledao da mu se sve ruši u nepovrat. Imao je jedva 14 godina u vrijeme tragedije na Krbavskom polju, kada je ostao bez oca. S njime se mučila i borila njegova majka Doroteja, kći Bartola Frankopana Brinjskog, i njegova sestra Jelena udata Zrinjski, koja će roditi Sigetskog junaka i mučenika Nikolu Šubića Zrinjskog. Ivan Karlović bio je prognan iz svog zavičaja. Dobio je od kralja Medvedgrad gdje je i umro 1531. godine. No, borio se do kraja za pobjedu života i vjerovao je u pobjedu: Ja znam da moj Izbavitelj živi! – pisalo je na njegovom grobu u pavlinskoj crkvi u Remetama.

Tužna je bila cijela Hrvatska kada su u Bečkom Novom Mjestu na današnji dan 1671. pogubljeni petar Zrinjski i Fran Krsto Frankopan. Aan o slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj se raspao. No ono čime se možemo ponositi, ta dvojica umrli su kao pravi mučenici jer se vjerovali da su u Božjim rukama i da će ih Bog primiti u svoj život, koji je bogatiji nego ikoji ljudski.

Tuga je obuzela i Matoša (+1914.) zbog zlog udesa njegove domovine, pa ovako bugari:

Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.

Pod njome crna zločinačka jama, ….

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih

Moj drski obraz kao suzama.

Tuga obuzima danas i mnoge političke zatvorenike, mnoge branitelje koji su se krvavim znojem svoje domovine smočili, koji se katkad osjećaju poput Davida kada ga je „uginuli pas“ Šimej progonio, vrijeđao i bacao se na nj kamenjem. Strahuju nad sudbinom naroda jer im se čini da su vođe pogubili kompase i da ni sami ne znaju gdje su, a kamo li kako bi državu trebalo usmjeriti.

Strahuju roditelji jer se u škole nastoji uvesti „znanje“ po kojemu se ne prepoznaje muško i žensko, po kojemu se ne treba truditi činiti dobro, nego osloboditi nagone i paziti da se ne našteti zdravlju tijela; duševno i duhovno zdravlje kao da i nije važno.

Kao i u vrijeme turskih napada, jake ustanove napuštaju ugrožena područja; jedino Crkva dolazi ovamo sa svojom najjačom ustanovom – biskupijom, jedino svećenik ostaje uz stare i osamljene.

No, tuga obuzima i nas svećenike jer nam je teško gledati kako u našim župama sve više preteže umiranje nad rađanjem; osjećamo se katkada kao grobari svojih župljana i svojega naroda. Uz to mnogo je neoženjenih i neudatih, a i vjenčani olako se rastavljaju.

Događa se danas i to u hrvatskoj državi da udbaš tuži biskupa, jer sam nedavno dobio poziv na sud zbog toga što sam rekao da narod sumnja u ispravnost rada na iskapanju žrtava udbaških zločina jer je na čelu akcije udbaš.

No događa nam se također da poput građana Silene, hranimo zmaja (zmije i guje) pa on postaje sve jači i zahtjevniji – kako kaže predaja o sv. Jurju .

Ni druženje nije ugodno kao što je nekad bilo. Čim se nađu dvojica-trojica odmah udare pričati o svemu što ne valja kod drugih, međusobno se ljute i prigovaraju svemu i svačemu te se na koncu rastanu s još više gorčine nego prije sastanka. Neka se to ne dogodi i nakon ovog sastanka. Zato otvorimo oči i za dobro koja nas okružuje i koje nam se pruža.

2. Ljudi trebaju imati otvorene oči i za dobro koje nas okružuje; oči koje će prepoznati Božju ljubav prema svijetu i svakome od nas.

a. Najprije treba reći da nije sve tako crno. Između oblačnih i maglovitih trenutaka pokaže se sunce, mjesec i zvijezde, ima dosta svjetla u ovom svijetu, dobrote kojoj se treba radovati, programa koje treba podržati, osoba i ustanova koje ustrajno rade svoj posao na korist društva, naroda i države. Ne buljiti samo u crni asfalt, nego podignuti pogled na cvijeće i proljeće koje se budi kraj asfalta. Koliko molitva i dobrih djela oplemenjuje područje naše domovine? To svećenici primijete kada idu na osobni susret s vjernicima u ispovijedi, pogotovo kod posjeta bolesnika. Rijeka dobrote napaja i naš narod i naše krajeve, no to kao da pripada onim „nezanimljivim“ temama koje mediji ne guraju naprijed da bi ih se moglo primijetiti.

b. Pratili smo prošle korizme kako je u svijet ušao grijeh, ali ga je Božja ljubav vodila prema novoj eksploziji života, prema novom obratu i pobjedi života u Isusovom uskrsnuću. Kada je Isusovo čovještvo dovedeno do ništice. Ljubav pobjeđuje grijeh i smrt koja je posljedica grijeha.

Taj događaj izveo je obrat u učenicima, među onima koji su bili zahvaćeni Božjom ljubavi. Otvorile su im se oči i oni su prepoznali živoga Krista uskrsloga. Od osjećaja izgubljenosti i poraženosti, oni se osjećaju radosni i pobjednici. Da je to pobjeda ljubavi vidi se i po tome što učenici nisu krenuli ni prema Pilatu, ni prema Herodu, ni prema farizejima da im se osvete za muku i smrt Kristovu. Bila bi to onda pobjeda mržnje, a nje u Kristu nije ni u najmanjoj mjeri bilo. Krist je bio uvjeren i onda kada su ga vodili na sud i na Kalvariju da će nadvladati i samu smrt jer je slijedio onu unutarnju navigaciju koja se zove ljubav. Nju je imao Isus, i slijedio ju je i onda kada ga nije vodila onamo gdje je lagodno i ugodno – nego i onda kada ga je vodila i na križ. Učenici su u to povjerovali tek kada su vidjeli da je pobijedio život u onome koji ih je toliko ljubio da je i život svoj položio za njih. To su škole koje su apostoli naučili „do nogu Gospodinovih“. osjetili su vrijednost trpljenja, podnošenja nepravde (škola skupa, ali dragocjena). Shvatili su da ne treba gubiti nadu ni na vlastitoj Kalvariji. Nije im bilo žao što su trpjeli zbog vjernosti Kristu. Pače osjetili su kako je u prihvaćenoj patnji najveći doseg ljubavi umrijeti za spasenje drugoga. Spašavanje je zadatak Kristov, ne osuđivanje, a taj zadatak preuzima svaki kršćanin.

c. Kršćanin ne smije biti naivan pa misliti da su svi otvoreni na svijetlo koje je došlo po Kristu na ovaj svijet. Trebaju biti svjesni da je s Kalvarije krenula u svijet radosna vijest o pobjedi nad smrću, ali da je također krenula i laž da Krist nije uskrsnuo nego da su ga apostoli ukrali iz groba. Zmaj (guja, zmija) i dalje živi u svijetu i mnogi će ga i dalje hraniti.

d. No, kršćanin čvrsto vjeruje da Kristove rane nisu sramota i znak poraza, nego znakovi obnovljenog života i pobjede. To su prepoznali dvojica učenika kojima su se otvorile oči upravo onda kada im je Isus protumačio da je trebalo da on sve to pretrpi i uđe u svoju slavu. I apostolu Tomi su se otvorile oči kada je prepoznao na Uskrslome znakove rana: „Prinesi svoju ruku i stavi je u rebra moja! I ne budi nevjeran nego vjeran!“ (Iv 20, 27). tada je Toma povjerovao.

3. Rane na tijelu Hrvatske, rane na tvome tijelu nisu sramota ni znakovi poraza, nego znakovi životnosti tebe i tvoje domovine. Njima se trebamo ponositi, kako reče sv. Pavao a ponavlja liturgija: „Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa krista, u kojem je spas i uskrsnuće naše, po kojemu mi smo spašeni i oslobođeni!“ Zato je veliki papa i odnedavno svetac Ivan Pavao II. pozvao na pragu trećeg tisućljeća sve narode da popišu svoje mučenike – te koji nam se mogu pohvaliti svojim ranama za Krista i za čovjeka. Zato njegov lik pred ovom crkvom diže visoko znak križa. To je križ naš krbavsko-hrvatski, na kojem se pet rana pretvorilo u pet dragulja, što vidimo još jasnije na križu koji smo, tiskali zajedno s tom liturgijskom molitvom i s molitvom Hrvata katolika.

Kada je pred 1700 godina kršćanstvo zadobilo slobodu, nije to bilo u znaku snage oružja, nego u znaku križa. To je onaj pobjednički znak ispod kojeg je car Konstantin vidio natpis: „U Ovom ćeš znaku pobijediti!“

4. Vama nije bilo teško doći do ovoga mjesta jer većini nije to prvi put. Ali onaj koji to ne zna, dovoljno je bilo da u svoju navigaciju ukuca ime Udbina i Trg sv. Nikole 1.

U svaki naš životni brod ugrađena je – Kristovom zaslugom - u krštenju navigacija s ciljem našeg putovanja, našom zadnjom poštom. Ta navigacija svakog krštenika nepogrešivo vodi prema pobjedi života, prema vječnosti i sreći. Sveti Pavao je to već davno izrazio riječima: „Koji Boga ljube sve ih upućuje na dobro“ (Rim 8, 28). To je taj provjereni „instrument“ koji nepogrješivo djeluje u svijetu od onog prvog Božjeg poljupca u ništa i koji će nas voditi do naše zadnje adrese u Bogu – u Presvetom Trojstvu. Tu misao razradio sam u svojoj korizmeno-uskrsnoj poslanici, koja vam stoji na raspolaganje.

5. Ovu crkvu – u koju se svojim zalaganjem i darom ugradio i Drago Sudar - gradili smo zato da ona bude stalna poruka i propovijed našem narodu da su naši mučenici „svijetle zvijezde na nebu“ koje nas vode u vječnost. Bili u radosti ili žalosti, zdravlju ili bolesti, na slobodi ili u tamnici, prihvaćeni ili odbačeni – sve nam to može dati dodatnu snagu; od svuda nam se otvara put s putokazima prema dobru, prema Bogu. Tada nećemo biti nikada u besmislu i bezizlaznim prilikama. To je ta Božja navigacija koja nas nepogrješivo vodi prema cilju, prema našoj krajnjoj adresi; to je pobjednički izlaz iz svake neprilike za svakoga koji se dade voditi.

U ovaj brod, Crkvu hrvatskih mučenika, ugrađena je ta božanska navigacija po kojoj su se ravnali hrvatski mučenici. Ne bojmo se slijediti njihove staze.