Hodočašće Otočkog dekanata - korizma 2016.

Hodočašće Otočkoga dekanata na Udbinu 2016. – druga korizmena nedjelja

U redoslijedu korizmenih hodočašća dekanata Gospićko-senjske biskupije na Udbinu, u drugu korizmenu nedjelju, 21. veljače, tradicionalno se u svetištu i crkvi Hrvatskih mučenika okupilo dvjestotinjak vjernika župa Otočkoga dekanata, predvođenih devetoricom svojih župnika i dekanom mons. Tomislavom Šporčićem. Prije dolaska na Udbinu hodočasnici su u otočkoj crkvi Presvetoga Trojstva sudjelovali u pokorničkom bogoslužju koje je vodio kompoljski župnik don Anđelko Kaćunko, nakon čega su mnogi, a poglavito veliki broj krizmanika, pristupili sakramentu pomirenja. Potom su svi hodočasnici na obližnjoj Fortici obavili pobožnost Križnoga puta, koju su vodili župnik Sinca vlč. Stanko Smiljanić i vlč. Mario Vazgeč, župnik Kutereva i Krasna, a zatim su autobusima krenuli prema Udbini.

Prije početka koncelebriranoga misnog slavlja u Crkvi hrvatskih mučenika, koje je u 17 sati predvodio gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović, a pridružili su se također udbinski župnik i sužupnik Tomislav Rogić i Jure Tutek, sve je najprije pozdravio mons. Rogić, a potom je mons. Šporčić prikazao brojčano i pastoralno stanje u Otočkom dekanatu.

U prigodnoj propovijedi mons. Bogović je najprije podsjetio na početke i na razloge petogodišnjih hodočašćenja biskupijskih dekanata na Udbinu, gdje su, nakon što je to učinjeno na treću nedjelju Došašća na gospićkoj katedrali, također otvorena "Vrata milosrđa", kroz koja su hodočasnici ušli u svetište. U otočkom pak dekanatu su dvoja Vrata milosrđa - na otočkoj župnoj crkvi te na Svetištu Gospe od Krasna. A nakon što je Crkva hrvatskih mučenika posvećena, naglasio je biskup, također se korizmenim hodočašćima želi "javno izraziti zahvalnost i poštovanje svima onima koji su u daljoj i bližoj prošlosti u časovima najveće patnje prikazali svoj život za one koji ostaju i koji će nakon njih doći. Njihov izlazak iz ovoga svijeta bio je bolan, ali pobjedonosan."

Zatim je biskup, na temelju nedjeljnog evanđelja, koje govori o Isusovu preobraženju i o njegovu bolnom izlasku koji će se uskoro dogoditi, istaknuo da su Mojsije i Ilija s Isusom u času preobraženja zapravo razgovarali o najvažnijoj temi u povijesti ljudskog spasenja. Podsjetivši na čudesan događaj u Kani, gdje Isus reče da "još nije došao njegov čas", mons. Bogović je naglasio da ni Preobraženje Isusovo nije bilo "njegov čas", nego je to trenutak "kada će on svojom patnjom, svojom krvlju, kao čovjek prodrijeti u nebesa, otvoriti vrata punog zajedništva s Bogom i Mojsiju i Iliji". A to su i oni čekali te su "o tome bolnom izlasku iz ovoga svijeta" razgovarali s Isusom.

Nažalost, nakon toga Isusova "časa" nisu svi prihvatili Očev projekt ljudskoga spasenja, naglasio je biskup i nastavio kako će i dalje biti mržnje i neprijateljstva u svijetu pa čak i "papa Franjo često govori o znakovima Trećeg svjetskog rata. Nije to ispušteno ni u izjavi sa susreta s patrijarhom Kirilom. Za njega su znakovi rata međusobno osuđivanje i rješavanje sukoba silom. Vrijeme osuđivanja je ratno stanje. Tada se šire laž i mržnja na one 'tamo'. Krivnja se redovito vidi na 'onoj' strani. Mržnja i neprijateljstvo sužavaju vidik na ono što ne valja tako da se ništa drugo i ne vidi. U ratu se puca, baca bombe 'na onu stranu' bez znanja koga to može pogoditi, krivca ili nevinoga čovjeka. Zato je rat dodatno nešto strašno." Međutim, istaknuo je biskup Bogović, "i u miru nastaju stanja u kojima neki smatraju da je važno napadati drugu stranu, kada se podijeli društvo na 'mi i oni'. Taj opasni zadah osjećamo itekako i u Hrvatskoj. Osjećamo i mi 'ispružen prst i besjedu bezbožnu' (Iz 58, 9), kako sam rekao na dan uspostave biskupije."

No, kako kaže Sv. Jakov, "milosrđe likuje nad sudom", tj. ono se smije sudu (Jak 2,13), nastavio je mons. Bogović, podsjetivši kako je čovjek sklon tražiti načina kako će kazniti onoga koji ga je iznevjerio i izdao, i koji je nakon primanja uzvišenih darova odbacio i prezreo darovatelja. Ali "Bog bogat milosrđem" drukčije se ponio. "On je nakon pronevjere tražio najbolji način kako bi toga palog čovjeka spasio, kako bi ga zagrlio svojom ljubavlju, kako bi ga stavio na svoja ramena i izvukao iz opasnosti u koju je upao. To želi poručiti i slika-logo na vratima Crkve hrvatskih mučenika. Božja je strategija – tražiti način spašavanja, a ne kažnjavanja. Projekt spašavanja čovjeka zove se Isus Krist. Zar nije 'Bog bogat milosrđem' našao dobro rješenje nakon čovjekovog grijeha? Po tom projektu se može spasiti i grješnica uhvaćena u preljubu, i razbojnik na križu. Nijedan grješnik nije isključen", osim onih koji sami sebe isključuju, zaključio je biskup i na kraju propovijedi zahvalio udbinskim svećenicima na srdačnom primanju hodočasnika, kao i svećenicima Otočkoga dekanata za marljiv pastoralni rad sa svojim vjernicima.

Nakon misnoga slavlja, koje su pjevanjem animirali pjevači iz više župa pod vodstvom s. Ljubomire Lešić i prof. Branke Bernardi za orguljama, mons. Rogić je hodočasnicima detaljno objasnio sadržaj velikoga kamenog reljefa Slava hrvatskih mučenika u svetištu, a potom je u pastoralnoj dvorani kratko prikazao postupak montaže toga reljefa. Potom je dekan Šporčić hodočasnike detaljno upoznao sa svim župama Otočkoga dekanata i to kroz video projekciju koju je, s fotografijama Ivana Bižanovića, pripremila Mateja Posavi. Nakon okrjepe i osvježenja kojim su ljubazni domaćini počastili hodočasnike, vjernici Otočkoga dekanata su se vratili svojim domovima radosni i duhovno osnaženi za nastavak svjedočenja u Godini milosrđa.

don Anđelko Kaćunko

Trodnevnica uoči Dana Hrvatskih mučenika 2015.

Trodnevnica uoči Dana Hrvatskih mučenika 2015.

Ovogodišnjem „Danu hrvatskih mučenika“ prethodila je posebna trodnevnica koju je predvodio fra Miljenko Stojić, član Hercegovačke franjevačke provincije i vicepostulator postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“.

Prvog dana, u srijedu 26. kolovoza, nakon večernje svete mise bila je prezentacija o nastanku reljefa Slava hrvatskih mučenika, djelo akademskog kipara Kuzme Kovačića.

Trećeg dana trodnevnice, 28. kolovoza, pred stotinjak vjernika i branitelja koji su pješice stigli na misu trećeg dana trodnevnice s Ljubova preko Bunića i Krbavskog polja do Udbine, prikazan je film o ubijenim hercegovačkim franjevcima „In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri“.

Kroz sva tri dana fra Miljenko Stojić nadahnuto je vodio okupljene vjernike prema glavnoj proslavi Dana hrvatskih mučenika. Osvrćući se na Božju riječ dotičnog dana ukazivao je na aktualnost mučeničkog svjedočanstva u današnjem vremenu i poticao vjernike da crpe svoju životnu snagu iz vjere u Boga poput svetih mučenika.

TRODNEVNICA - SV. AUGUSTIN, petak - 1 Sol 4,1-8 - Ps 97, 1-2b.5-6.10-12 - Mt 25, 1-13

IZGRADIMO SVOJU CRKVU

Prvi dan ove naše trodnevnice razmišljali smo općenito o našem kršćanstvu, jučer smo se doticali uzora Sv. Monike, danas se dotičemo uzora Sv. Augustina. Možda ćemo na kraju svega uspoređivati što je bilo uspješnije. Pogrješno je to.

Na sv. misi smo ne zbog lijepog govora i lijepog ugođaja, nego zbog onoga kruha koji se lomi, zbog one čaše vina. Pretvorbom oni postaju Isusovo tijelo i krv koji nam se daju i po kojima učvršćujemo sebe i svoju zajednicu. Koliko smo toga svjesni? Dogodi nam se da nam sv. misa postane nešto obično, ta toliko smo joj puta nazočili.

Stvari naprotiv ne bi smjele ići tako. Da bismo izbjegli rutinu u svom odnosu prema Bogu, trebamo se staviti pred njegovo lice i dopustiti sebi osjetiti da je on tu, da je živ. Želi nam govoriti, želi nas poučavati, posebno u teškim vremenima.

Učinimo to, dakle, na početku ove sv. mise. A na to se pripremimo čisteći se od svojih grijeha i svojih pogrješaka ostajući nekoliko trenutaka u tišini.  

Oznaka vremena

Na jednom mjestu Sv. Pavao kaže da su vremena zla. Primijetimo, bilo je to prije 2.000 godina. Ako su tada vremena bila takva, do danas su se valjda morala popraviti. Je li se to dogodilo? Po svemu sudeći, nije. Guši nas recesija, naši sposobni za rad odlaze ponovno u inozemstvo, ratovi su na sve strane, zvecka atomsko i ino oružje. Ne preostaje nam očito ništa drugo nego prokukati, kako to obično činimo. Međutim, taj isti Sv. Pavao kaže nam da trebamo živjeti mudro. A kuknjava i mudrost nikako ne idu zajedno.

Očito trebamo događaje i stanje oko nas uzeti onakvima kakvi oni jesu. Ne možemo ih na silu promijeniti, jednostavno pobjeći od njih. Ali možemo dopustiti Bogu da uđe u sav taj košmar i počne u njemu stvarati red. I tada će nam svako vrijeme postati vrijeme u kojemu se može živjeti. Jer znat ćemo da nas Bog čuva i da je na kraju pobjeda naša.

Sv. Augustin

Ima trenutaka kada Bog djeluje na čudesan način, ali i trenutaka kada je to puno jednostavnije i prirodnije. Jedan od ljudi preko kojega je Bog djelovao jest Sv. Augustin. Iz životopisa mu znamo da na početku ništa nije izgledalo obećavajuće. Bilo mu je lakše slijediti svoga oca u poganstvu, nego svoju majku u kršćanstvu. Počeo se školovati pa je usput stekao i nezakonitog sina.

Na vrhuncu stjecanja znanja, kad je mislio da se svijet rasprostro pred njim, čuo je iznenada dječji glas kako mu govori da uzme i čita Sv. Pismo kraj njega. Rastresen otvorio je poslanicu Rimljanima gdje se govori da se trebamo zaodjenuti Gospodinom, a ne pogodovati požudama. To ga je tako pogodilo da je krenuo putem obraćenja. Obrativši se naglašava potrebu preobraćenja kao temeljnu poruku evanđelja. Postaje glasovit po svojoj jasnoći i nauku koji je iznosio.

Jean-Paul Sartre

Današnja uljudba umjesto Sv. Augustina pred oči nam pokušava, između ostaloga, staviti filozofa Jean-Paul Sartrea. Nema smisla da sada ulazimo u to je li ili nije veliki filozof, ali da je glasovit jest. Suvremeni mediji slavu su mu pronijeli do na kraj svijeta. A on je tu slavu stekao proglasivši se bezbožnikom i učvršćivanjem toga stava darom koji mu je Bog dao. Podrazumijeva se da je živio neurednim životom. Zbog toga su ga prigrlili ljevičari i komunisti te proglasili svojom ikonom.

Međutim, kad je smrt zakucala na vrata Jean-Paul Sartre se počeo drukčije ponašati. U iskazu koji je snimio njegov prijatelj i bivši marksist Pierre Victor, rekao je: »Ne osjećam da sam proizvod slučajnosti, mrlja prašine u svemiru, već netko tko je bio očekivan, pripreman, naznačen. Ukratko, biće koje je jedino Stvoritelj mogao staviti ovdje, a ova ideja o stvoriteljskim rukama odnosi se na Boga.« Kasnije je ovaj njegov čin njegova ljubavnica Simone de Beauvoir kiselo nazvala »senilnim činom izdajice«.

Mi

Razmišljajući o vremenu u kojem živimo možemo poći putem ove dvojice koje njihovi proglašavaju velikanima. Obojicu nam stavljaju pred oči. Razlika je u tome što kršćanstvo ništa ne krije, dok ovi drugi itekako kriju zadnje dane svoga velikana. I to nam je već signal da im ne vjerujemo.

Ova današnja uljudba pokvarena je, zla u svojoj biti, dok je kršćanstvo tu posve zdravo. Zato je ta uljudba ponekada dobra, a naše kršćanstvo ponekada griješi.

I zbog toga ne dajmo da nas prevare. Ma nije tu govor samo o predizbornim danima, govor je tu o bitnim postavkama u životu. Počnimo ih malo pozornije slušati pa ćemo vidjeti da se zapravo radi o ambalaži. Oni to, naoko učenije, nazivaju PR. Nije važno kakvo je nešto u svojoj biti, važno je da ti to uspješno prodaš. Duboka pokvarenost na djelu.

Domovina

A nas je Bog pozvao da čuvamo i brinemo se ne samo za same sebe, nego i za domovinu koja nam je darovana. Oni kojima se to ne sviđa takvu brigu nazivaju nacionalizmom, šovinizmom i slično.

Opet pokvarenost na djelu. Jadan je onaj čovjek koji ne zna cijeniti svoje. Tada, naime, ne zna cijeniti ni tuđe. Zanosio se nekada time Jean-Paul Sartre, ali neminovnost smrti sve je preokrenula.

Ne znam hoće li na takve misli doći raznorazni potekli iz našega naroda koji zbog svoje maglovite brige za čitav svijet uništavaju nam domovinu koja je zajednička kuća svih nas. Od nekada ponosne i pobjedničke države sveli su nas na europskog prosjaka. I ponovno bi htjeli da im poklonimo povjerenje, jer nisu dovršili posao. Da ne bi!

Mi smo domoljubi, a to nas uči ne samo da ljubimo sebe i svoje, nego čitav svijet. To je prava nesebična ljubav, dok je njihova potpuno zalutala u sebičnost.

Svemu su nas tome učili i još nas uče naši branitelji. Neki su od njih večeras ovdje s nama. Na sve moguće načine čuvaju svoju domovinu. Mole Boga ne da im dadne bogatstvo, već da svi zajedno živimo od i za ideale za koje su se oni borili. A nije im bilo lako. Mnogi su bili protiv njih. No, pobijedili su zahvaljujući molitvi i krunici oko vrata.

Dvojica američkih farmera dogovorili se sastati se u gradu da bi uglavili neki važan posao. Vozili su čitavo dopodne i konačno se sastali. Najprije počeše pričati jedan drugom kako im je bilo na putu.

Prvi reče: »Vozio sam brzo kad se ispred mene odjedanput pojavi jato divljih gusaka. Pokušao sam zakočiti, ali nisam uspio. Odletio sam u neku veliku jarugu. Došavši k sebi pomislio sam da je sa mnom gotovo. Vozilo je bilo razbijeno. Nu, mičući se polako osjetih da ništa nisam slomio, čak da nemam niti kakve ogrebotine. Tada sam klekao i zahvalio Bogu na sretnom ishodu.«

Drugi reče: »Ja sam prošao još čudesnije.«

Prvi ga začuđeno pogleda razmišljajući što bi moglo biti čudesnije od njegova događaja.

»Meni se ništa nije dogodilo. Vozio sam spokojno do grada. Tada sam klekao i zahvalio Bogu na tome.«

Bog nas čuva u svakome trenutku. Treba to znati prepoznati. Ni jedan se od ove dvojice nije tužio. Obojica su se zahvalili Bogu što je sve sretno prošlo. Jednostavno, živjeli su s njim.

Progonjeni kršćani

Nije ovo samo logičan zaključak ovoga malog događaja. Prije nekog vremena internetom je kružila video snimka razgovora s desetogodišnjom kršćanskom prognanicom iz Iraka. Novinar nije mogao doći k sebi od njezine vjere i mudrosti. Umjesto da očajava, tuži se, proklinje ISIL-ovce, ona, između ostaloga, kaže da joj ih je žao jer nisu razumjeli Isusa. A on sve nas jednako voli, svjedoči dalje. Kao da slušamo predavanje o biti kršćanskog mučeništva.

Znamo da se to s nama kršćanima događalo od samog početka. Rimska vlast nije nas mogla progutati i zbog toga su se stali redati progoni potpomognuti tadašnjom židovskom vlasti. Nebrojeni su odlazili u smrt pjevajući, ali ne kao ovi današnji fanatici iz naših medija. Učinili su sve da ne izgube život koji im je Bog darovao, ali kad već tako mora biti onda u tom času nisu mrzili. I zbog toga su jednostavno bili pobjednici.

Crkva hrvatskih mučenika

Ova namisao stoji i u temeljima ove crkve gdje se sada nalazimo. Ovdje se skuplja naša rasuta povijest, ovdje će se, ako Bog da, jednoga dana skupljati i rasute hrvatske kosti.

Biskup dr. Mile Bogović i njegovi suradnici imali su hrabrosti ne kukati te krenuti ovim putem. Hrvatski im je narod na tome zahvalan, podrazumijeva se i Katolička Crkva.

Ne će nam pomoći isprazna priča o ljudskim pravima pa ćemo zbog toga proglašavati zdravim ono što je zapravo nezdravo, nego će nam pomoći samo jasan govor poput Sv. Augustina. A ova Crkva hrvatskih mučenika tako je jasan govor. I zbog toga je neki ne vole i pokušavaju je zaustaviti na različite načine. Nažalost trajat će to još dosta vremena.

Određene snage htjele bi da hrvatski narod nestane, da hrvatski narod barem šuti. A on to ne smije, ako ništa drugo onda zbog ovih mučenika kojih se spominjemo i kojima će sutra veliko mnoštvo vjernika iskazati poštovanje.

Komisija HBK i BK BiH za hrvatski žrtvoslov

Namisao Crkve hrvatskih mučenika urodila je i pokretanjem Komisije HBK i BK BiH za hrvatski žrtvoslov. To je svojevrsno priznanje čitave Katoličke Crkve u hrvatskom narodu ovom radu. Nema više ostavljanja svega toga za neka bolja vremena, već samo zauzeti rad da se što bolje osvijetli patničko lice hrvatskih katolika. Nije im bilo dobro za vrijeme Turaka, nije im bilo dobro u prvoj Jugoslaviji, nije im bilo dobro u drugoj Jugoslaviji. Brojčano ona ih je zapravo najviše progonila i doslovno ubijala. Jugokomunisti i njihove pristaše to danas nastoje skriti pod svaku cijenu.

Međutim, spomenuta Komisija, zajedno s drugima, ne će im to dopustiti. Ona nastoji popisati sve pobijene katolike da bi onda među njima pronašla kandidate za mučeništvo. Zar to nije nešto veličanstveno, zar netko može tome nešto prigovoriti? Sadašnje neojugo-komunističke vlasti neka odgovore na pitanje zbog čega nisu same napravile do sada taj popis, jer to je njihova zadaća uzeta u ime naroda.

Široki Brijeg

Uz Crkvu hrvatskih mučenika usuđujem se spomenuti i Široki Brijeg odakle dolazim i o kojemu ćemo večeras vidjeti dokumentarni film. Dok fratri nisu došli na njega, bio je obična hercegovačka zabit. Sve pusto i golo. Turci tu nisu napravili ni putove, ni zgrade, ni neko značajno mjesto, ni pokrenuli školstvo, ništa, bili su tek osvajači. Ali fratri jesu.

I taj neprekidni razvoj trajao je do 1945. kada su na Široki Brijeg došli jugokomunisti. Doslovno su ga tada spalili i pobili mu ne samo fratre, nego i puk Božji. Nije im trebalo puno, tek nekoliko dana, da bi nakon toga otišli istim poslom prema Mostaru. Iza sebe su ostavili, što smo do sada obilježili križem, 132 što veća što manja stratišta.

Skrivena je to povijest Širokog Brijega o kojoj čak i danas nastoje šutjeti. Ali uzalud. Pobijeni fratri oslobađaju svoj Široki Brijeg. Tako prije Velike Gospe imamo Devetnicu na kojoj prosječno svaku večer nazoči oko 10.000 vjernika.

Pružimo si ruke

Nema nam, dakle, druge nego si ponovno pružiti ruke, kao na početku Domovinskog rata, da ne idemo dublje u prošlost. Svi smo mi jedno i svi smo mi hrvatska domovina. Lika, Dalmacija, Istra, Zagorje, Hercegovina, Bosna, Boka, Srijem, da ne nabrajam dalje. Svugdje gdje ima Hrvat i katolik tamo je i naša domovina.

Ne znači to naravno prisvajati nešto tuđe, nego samo znati kome pripadaš. Tada se ne će događati da režimo jedni na druge, kao što nam podmeću kroz medije. Ne mogu vidjeti Hrvate iz Bosne, Hrvate iz Hercegovine proglašavaju lopovima, a Remetinec pun njihovih.

To su ti među nama koji žale za nekim bivšim vremenima. Pokazalo se da su bila potpuno pogrješna i zbog toga smo ih srušili. Sada trebamo graditi domovinu po svojoj mjeri, domovinu iz koje se ne će odlaziti, nego u koju će se dolaziti. Svi smo pozvani na to, a ne samo neki.

Prošlog blagdana Velike Gospe točno u podne u francuskim crkvama, ono što ih je još ostalo, oglasila su se zvona u znak podrške progonjenim kršćanima po svijetu, ne samo tamo po Bliskom Istoku. Ujedno je to i znak vjere koja se u toj zemlji ne gasi unatoč svemu.

Nešto slično i svatko bi od nas trebao učiniti. Može to biti molitva, post, neka pokora, može nešto drugo. Važno je samo da se ne damo pokoriti. Mi kršćani imamo pravo na ovaj svijet, potpuno isto kao i svi drugi. Oplemenimo ga poput Sv. Augustina. Budimo zaista svoji. Amen! -

Udbina, 28. kolovoza 2015.