Korizmeno hodočašće u Crkvu hrvatskih mučenika Gospićkog dekanata

Korizmeno hodočašće u Crkvu hrvatskih mučenika Gospićkog dekanata

U nedjelju 14. veljače održano je na 1. korizmenu nedjelju hodočašće vjernika prvostolnog Gospićkog dekanata u Crkvu hrvatskih mučenika na Udbinu. Ovo je peta godina da dekanati hodočaste u Crkvu hrvatskih mučenika kao izraz zajedništva Crkve u Lici i kao trajno nadahnuće svakom kršćaninu i vjerničkoj zajednici. Hodočastimo „u duhovnu katedralu cijele nacije" kako ju je nazvao biskup Bogović. Hodočašće je okupilo oko 300 vjernika sa župnicima Gospićkog dekanata.

Na početku je održana pobožnost križnog puta koju je predvodio župnik i dekan gospićki mons. Mile Čančar. Za vrijeme pobožnosti bila je i mogućnost ispovijedi. Slijedila je sv. misa koju je predvodio biskup Mile Bogović u zajedništvu sa svećenicima Gospićkog dekanata. Mons. Mile Čančar na početku je predstavio prvostolni dekanat iznijevši osnovne podatke za 18 župa dekanata.

Propovijed biskupa mons. Mile Bogovića:

1. Na treću nedjelju Došašća otvorili smo na gospićkoj katedrali „Vrata milosrđa“. Procesija je krenula iz Sv. Ivana kroz grad pa kroz katedralna vrata, koja smo prethodno proglasili „Vratima milosrđa“. Pored katedrale još su neke crkve dobile u ovoj Jubilejskoj godini milosrđa takva vrata, među njima su i ova kroz koja ste malo prije prošli. Iznad njih ste prepoznali onu sliku koju nosimo sobom i iz koje svaki dan molimo da nas Bog obdari osjećajem za duhovna i tjelesna djela milosrđa.

2. Pred 5 godina, 26. veljače 2012., prvi put je korizmeno hodočašće bilo u CHM. Tada sam vam rekao: Odlučili smo da na mjesto hodočašća u gospićku katedrali, u koju smo hodočastili deset godina, bar jedan petogodišnji ciklus hodočastimo u ovu crkvu koja je plod desetgodišnjeg rada naše Biskupije ali i svih Hrvata katolika. Naime, 6. travnja 2002. dogovorom između gospićko-senjskog biskupa i predsjednika Hrvatskog sabora krenula je inicijativa za izgradnju CHM. Nije mi poznato da je na našim prostorima pri gradnji neke crkve sudjelovao tako široki i organizirani krug vjernika Hrvata. Preostaje nam još veliki posao da započnu i da se ustale hodočašća sa svih strana otkuda su dolazile podrške, materijalne i moralne, za izgradnju CHM. Započinjemo s hodočašćem naše Biskupije jer je crkva na našem području i jer je odavde krenula inicijativa i odavde je izgradnja imala najjaču podršku.

Ovome bih dodao misao koju nam nudi prvo čitanje, a vezana je na susret pape Franje i Patrijarha Kirila.

Mojsije je doista pravi tip vođe naroda. Moli Boga da uzme njegov život a poštedi život naroda, pa i onda kada mu se iznevjerio. Na kraju svojega poslanja Mojsije je rekao Izraelcima kada dođu u obećanu zemlju neka u hramu obnove što je sve Bog za njih učinio sve tamo od Izraela Jakova, Egipatskog ropstva pa do ulaska u obećanu zemlju. „Moj otac bio je Aramejac, lutalica. Sišao je u Egipat....“. I tako je pred Bogom svaki Izraelac obnovio cijelu povijest svoga naroda.

Ova crkva je sažetak našeg povijesnog hoda i lutanja sve do danas. Mjesto sabiranja svega onoga najplemenitijega što smo dobili i stvorili.

Kako rekoh, i ovo mjesto i ova crkva ima neke sličnosti s mjestom koji je ugostio Papu i Patrijarha. Pratimo korake pape Franje koji je na prostoru gdje je bilo mnogo progona naroda i vjernika postavio kamen temeljac vjerskom zajedništvu. Neki prostori koji su izgledali kao izgubljeni ili odbačeni, postaju povlaštena mjesta. Prostor gdje nije bilo milosrđa papa Franjo postavlja polazišta prema zajedništvu.

Prisjetimo se kako je ovdje bilo od 1942. do 1995! Progoni, rušenje crkava, groblja...

Zar ne da Havana i Udbina imaju mnogo sličnosti? I mi ovdje molimo Gospodina da po zaslugama brojnih nevinih žrtava, na ovim i drugim prostorima, našemu narodu udijeli mir i slogu. Vjerujemo u tu snagu slabih i nezaštićenih, ali onih koji se predaju u ruke milosrdnog Oca. To neka budu i osnovne smjernice na našem putu kroz započetu korizmu prema uskrsnoj slavi.

3. Na svom putu i nas kao i Krista čekaju iskušenja. Njih treba primiti ne kao kaznu nego kao priliku jačanje u hodu. I post i molitva i kušnja ispunili su Krista posebnom duhovnom snagom na početku javnog djelovanja. Sotona je ispucao sve svoje adute: laž i mržnja su njegovo najjače oružje. Dobro se maskira. On je u stanju mržnju prikazati ljubavlju, a čistu ljubav izrugivati. U susretu s Kristom doživio je čisti poraz, a Krist čistu pobjedu.

Kroz takve kušnje trebamo svi proći.

Mi svećenici upravo danas smo čitali u časoslovu riječi sv. Augustina:

„Nitko sebe ne pozna ako nije kušan;

nitko ne može biti okrunjen ako nije pobijedio;

nitko ne može pobijediti ako se nije borio;

a nitko se ne može boriti ako nema neprijatelja i napasti.“

Krist je sve to prošao i postao pobjednik: za sebe i za nas. On je odgovor Božje ljubavi prema čovjeku nakon čovjekova pada, izdaje.

Danas možda više nego inače osjećamo borbu između dobra i zla u svijetu, pa i ovdje u Hrvatskoj.

4. Papa Franjo često govori o znakovima Trećeg svjetskog rata. Nije to ispušteno ni u izjavi sa susreta s patrijarhom Kirilom. Za njega su znakovi rata međusobno osuđivanje i rješavanje sukoba silom. Vrijeme osuđivanja je ratno stanje. Tada se šire laž i mržnja na one „tamo“. Krivnja se redovito vidi na „onoj“ strani. Mržnja i neprijateljstvo sužavaju vidik na ono što ne valja tako da se ništa drugo i ne vidi. U ratu se puca, baca bombe „na onu stranu“ bez znanja koga to može pogoditi, krivca ili nevinoga čovjeka. Zato je rat dodatno nešto strašno.

I u miru nastaju stanja u kojima neki smatraju da je važno napadati drugu stranu, kada se podijeli društvo na „mi i oni“. Taj opasni zadah osjećamo itekako i u Hrvatskoj. Osjećamo i mi „ispružen prst i besjedu bezbožnu“ (Iz 58, 9), kako sam rekao na dan uspostave biskupije.

5. No sv. Jakov kaže: Milosrđe likuje nad sudom (smije se) (Jak 2. 13). Čovjek je sklon tražiti načina kako kazniti onoga koji te je iznevjerio i izdao, koji je nakon što je primio uzvišene darove odbacio i prezreo darovatelja.

Što bi Bog učinio ljudima da se tako postavio prema nama?

No „Bog bogat milosrđem“ drukčije se ponio. On je nakon pronevjere tražio najbolji način kako bi toga palog čovjeka spasio, kako bi ga zagrlio svojom ljubavlju, kako bi ga stavio na svoja ramena i izvukao iz opasnosti u koju je upao. To želi poručiti i slika-logo na vratima CHM. Božja je strategija – tražiti načina spašavanja a ne kažnjavanja. Projekt spašavanja čovjeka zove se Isus Krist. Zar nije „Bog bogat milosrđem“ našao dobro rješenje nakon čovjekovog grijeha? Po tom projektu se može spasiti i grješnica uhvaćena u preljubu, i razbojnik na križu. Nijedan grješnik nije isključen.

Ipak ima onih koji se ne spašavaju.

Ne može se spasiti neplodna smokva: zalijevaš, okopaš, a ono opet isto; Isus je prolazio Kafarnaumom, Galilejom, propovijedao, liječio, činio čudesa – a oni su i dalje tražili su da ga optuže. Prepreka nisu grijesi nego kada se oni svjesno ugrade u način djelovanja, kada se prisvoji pravo određivati što je i gdje je dobro a gdje je zlo (mi smo ispravni, oni su zlo).

6. Zahvala. Ovih korizmenih nedjelja župnik i sužupnik imat će dosta posla. A neće bez posla biti ni njihovi bliži i dalji suradnici jer ih župnik i čuvar svetišta znade uključiti u posao. Iz brojnih susreta sa župnikom primijetio sam da s radošću govori kada je imao mnogo posla, a s prizvukom tuge kada dugo nije bilo hodočasnika. I pored svega posla, uvjeren sam da ga je obradovao i ovaj naš posjet. Hvala mu i na toj radosti, kao i svima župljanima koji su njega i nas svojim sudjelovanjem željeli obradovati. Amen.

Glazbom su održane svečanosti animirali katedralni zbor pod ravnanjem vlč. Josipa Šimatovića. Nakon sv. mise upravitelj svetišta CHM mons. Tomislav Rogić pozdravio je hodočasnike i kratko im protumačio oltarni reljef Slava hrvatskih mučenika. Potom je u kripti svetišta održana prezentacija o 18 župa dekanata koju je pripremio i predstavio katedralni vikar iz Gospića vlč. Josip Šimatović. Susret je okrunjen kratkim druženjem uz kekse i čaj u Pastoralnom centru.

Zvonko Ranogajec